Novosadski likovni umetnik i konzervator dr Danilo Vuksanović nedavno se predstavio u Muzeju i galeriji u Tivtu sa blizu 50 radova izvedenih u različitim tehnikama iz svog ateljea. „Između slike, crteža i mišljenja o njihovoj sudbini nalazi se prostor Vuksanovićevih likovnih kritika, eseja i stručnih tekstova iz oblasti istorije umetnosti i muzeologije”, zapisano je najavi ove izložbe priređene pod naslovom – „Semper imago”.
Govoreći o toj postavci, istoričarka umetnosti Aleksandra Simonović je ocenila da je „Vuksanović svestan pozicije savremenog umetnika koji mora da osluškuje društvo i da reaguje”?
– Nazivom izložbe sam hteo da naglasim otpornost slike u svakom vremenu pa i u savremenom. Radovi iz različitih ciklusa koji su bili izloženi u Tivtu zapravo su belezi koji govore o mojoj potrazi za slikom, njenom uvek novom verzijom, deformacijom ili jednostavno – prisustvom. Uvek slika – Semper imago jeste moj stvaralački moto koji stoji naspram posmatrača kao jednostavna parola i poručuje da svet bez slike ništa ne znači. Ili još prostije: bez slike nema života. Reakcije na savremeno društvo u vidu kritike ili analize postaju obaveza i svako od nas se trudi da pronađe način koji mu se čini najpogodniji i razumljiviji za publiku. Moj izraz se kreće među različitim medijima (crtež, slika, grafika, kolaž, instalacija, animacija, tekst) ali uvek nastoji da istakne lični pečat u složenom odnosu savremene umetničke prakse i kulturnog (nacionalnog) nasleđa uz učešće biranih simbola, izdvojanjem manje poznatih detalja i citata.
Jedan od lajtmotiva tivatske izložbe je da „slika predstavlja mesto susreta onoga što je bilo i onoga što jeste”. A gde je njena pozicija u odnosu na što će biti? Šta to aktuelna umetnost ostavlja za budućnost?
– Smisao umetnosti je da povezuje i pomaže u razumevanju života, u prirodi istorije koja je pokazala dobru i lošu stranu u brojnim civilizacijama iza nas. U trenutku vrhunca jedne kulture počinje pad koji je ustvari samo privid. Prava umetnost nastavlja da živi i u sledećem vremenu poput dobro umešanog maltera koji ne dozvoljava građevini da se sruši. Pozicija umetnosti je uvek dvojaka, jedno predstavlja u momentu nastanka dok je njen stvaralac živ a posle toga trpi revizije, dodatna čitanja ali i zloupotrebe. Aktuelna umetnost označava sve što je urađeno u savremenom trenutku i ostavlja budućim generacijama iskustvo mišljenja o umetnosti. Umetnost je u suštini ideja tradicije – prenošenja, uz očuvanje vrednosti koje su zaslužile da opstanu u vremenu, dakle u budućnosti. Za to zastupanje dobio sam nagradu “Longin” za ukupno stvaralaštvo.

U najavama izložbi sve se češće upotrebljavaju termini vizuelni umetnik, čak multimedijalni, umesto slikar, vajar, grafičar… Da li je to čisto pitanje trenda ili se granice između disciplina zaista ubrzano brišu?
– I jedno i drugo je u pitanju. Asimilacijom svih drugih umetnosti pod svoje okrilje, njeno „veličanstvo“ savremena umetnost je uključila sve poznate vrste umetnosti zajedno sa zahuktalom snagom digitalne tehnologije. Autorsko u umetnosti dobija višestruki karakter, granice između disciplina nestaju pošto se preplitanje ne može izbeći. Čak je i poželjno kombinovati naizgled nespojivo kako bi se kroz stvaralački proces na samom kraju ostvario atraktivniji rezultat. Eksperimentalni karakter tih postupaka postaje nepisani recept za otkrivanje umetničkih diskursa. Naravno da ekspozicija umetničkih dela ima značajnu ulogu ali sigurno je da umetnici danas moraju baratati brojnim veštinama ako misle da opstanu na sceni, tržištu i u javnom prostoru.
Za koga danas umetnik stvara? Nove tehnologije su omogućile uverljivu posetu Luvru, Pradu, Galeriji Matice srpske a da ljubitelj umetnosti ne mora ni da izađe iz stana. Preti li nam opasnost da se u toj AI poplavi utopi i ona potreba da se doživi slobodu koju istinska umetnost donosi?
– Već ima dosta godina od kad se govori da će štampanu knjigu zameniti elektronska a knjige se sve više štampaju. Nove tehnologije ušle su u našu misao i ne postoji više aspekt života koji nije obuzet njenom moći. Virtuelne ture, rekonstrukcije prošlosti pomoću umetne inteligencije pokazuju da prisustvujemo času nezaustavljivog tehnološkog napretka. Mislim da će mesto slobode u odnosu na umetnost ostati netaknuto, jedino će se ugao posmatranja toliko deformisati da neće biti moguće lako razlučiti šta je stvarna kreativna vrednost a šta proizvod automatskog korišćenja nepreglednih baza podataka. Izazovi će nadvladati osećaj slobode. Galerija Matice srpske se trudi da na pravi način uključi tehnologiju u sve domene rada, od prezentacije, restauracije, istraživanja i komunikacije sa svim slojevima publike.
Umetnici su ranije strepeli od suda likovne kritike, koja je mogla da im lansira karijeru ali i da je zakopa. Da li je opšta relativizacija vrednosti otupela njihov značaj ili razlozi zadiru i u samu poziciju likovne umetnosti, pa tako i likovne kritike danas?
– Dobro ste primetli da je uticaj savremene umetničke kritike ali i same umetnosti više nego ograničen, sveden na minijaturni postotak prisustva u budžetima, medijima i drugom. Vrednosti se zasnivaju mnogo više na merkatilnim osnovama dok interesi onih što poseduju višak novca sve više zadiru u sferu umetnosti. Ranije je bilo jako važno ko o umetniku piše i jedna loša kritika mogla je uništiti karijeru umetnika. Danas, u doba socijalnih mreža svako kritikuje, sudi, osporava i hvali. Pripadam onima koji se bore za glas koji govori, piše i objavljuje o umetnosti, uprkos svemu.
Dnevnik
Projekat „Priče iz vojvođanskih ateljea – gde umetnost nastaje“ realizuje Dnevnik Vojvodina press doo, a sufinansira Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajedicama. Stavovi u podržanom projektu ne izražavaju nužno stavove organa koji je dodelio sredstva.
