Muzika

„DNEVNIK” U POSETI KREATIVNOM ATELJEU NEBOJŠE ČONKIĆA ČONTE Neizbrisiv trag u urbanoj istoriji Novog Sada

Ne­boj­šu Čon­kića Čon­tu, pr­vog fr­ont­mena „Pe­kin­ške pat­ke” s kra­ja se­dam­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka, životni put je pre više od tri de­ce­ni­je odveo u Ka­na­di, ali ne­iz­bri­siv trag „pank pro­fe­sor” ostao je u mu­zič­koj i u ur­ba­noj isto­ri­ji No­vog Sa­da…

– Pre­po­zna­tlji­vo­sti „Pe­kin­ške pat­ke”, ali i sa­mom pr­o­pa­gi­ra­nju pan­ka i nje­go­voj po­pu­la­ri­za­ci­ji u on­da­šnjoj dr­ža­vi pri­lič­no je po­mo­glo upra­vo to što sam bio mla­di pro­fe­sor elek­tro­teh­ni­ke u sred­njoj ško­li – is­pri­čao nam je Čon­ta to­kom naše posete njegovom umetničkom ateljeu upriličene prilikom još jednog njegovog pre­ko­o­ke­an­skog iz­le­ta u rod­ni grad. – Da­kle, ni­sam bio „lik s dna ka­ce”, već ne­ko ko je za­vr­šio ozbi­ljan fa­kul­tet. Čak sam imao pu­nu po­dr­šku di­rek­to­ra ško­le i ve­ći­ne ko­le­ga – sve dok se „slu­žbe” ni­su za nas po­če­le in­te­re­so­va­ti. A mi smo za­pra­vo u tu pank avan­tu­ru kre­nu­li iz či­stog ze­za­nja. I mi­sli­li smo da ako ika­da iz­da­mo sin­gli­cu i sku­pi­mo vi­še od 100 po­se­ti­la­ca na ne­kom kon­cer­tu, da će to bi­ti – do j…

I on­da ne­ki mom­ci u Ma­đar­skoj za­vr­še na vi­še­go­di­šnjoj ro­bi­ji jer su svi­ra­li pe­sme „Pe­kin­ške pat­ke”?

– Stvar­no ni­šta ni­smo zna­li o si­tu­a­ci­ji u na­šem se­ver­nom kom­ši­lu­ku. Mo­žda je tre­ba­lo da nas in­te­re­su­je, ali… Tek ka­sni­je je do nas do­šlo da je iz­ve­sni bend CPg – Co­me on Punk Gro­up – na­stao jer su če­ti­ri mom­ka ne­ka­ko do­šli u po­sed „Plit­ke po­e­zi­je”, na­šeg pr­vog al­bu­ma. I to­li­ko su se njim odu­še­vi­li da su osno­va­li pank gru­pu i on­da tri stva­ri „Pe­kin­ške pat­ke” – „Po­de­ri­mo rok”, „Be­la šlji­va”i „Krat­ko­vi­di ma­ga­rac” – svi­ra­li na svim svo­jim kon­cer­ti­ma, s tim što su ih pre­pe­va­li na ma­đar­ski. Na kra­ju su dvo­ji­ca zbog pro­mo­vi­sa­nja pan­ka i an­ti­ko­mu­ni­zma do­bi­li po dve go­di­ne ro­bi­je; tre­ći je po­be­gao u Ne­mač­ku pa se vra­tio tek kad je pao Ber­lin­ski zid, a če­tvr­ti, bu­du­ći da je bio ma­lo­le­tan, upu­ćen je u kamp za pre­va­spi­ta­va­nje i ta­mo je pro­veo tri me­se­ca. Po­sle ka­da smo se Ba­le (Zo­ran Bu­la­to­vić, gi­ta­ri­sta iz dru­ge fa­ze „Pe­kin­ške pat­ke”, prim. aut) i ja s nji­ma svi­ra­li u Ma­đar­skoj, gle­da­li su u nas kao u Zev­sa i Ju­pi­te­ra, a tre­ba­lo je da mi njih ta­ko gle­da­mo – jer ja ne bih u za­tvo­ru iz­dr­žao dve go­di­ne zbog bi­lo če­ga a ka­mo­li mu­zi­ke…

Ru­ku na sr­ce, te­ško da bi se u tek­sto­vi­ma pe­sa­ma „Pe­kin­ške pat­ke” mo­gla na­ći bi­lo ka­kva po­li­tič­ka sub­ver­zi­ja?

– Iskre­no, od sa­mog po­čet­ka sam go­vo­rio da mi ne sme­mo na taj na­čin sta­vlja­ti prst u oko po­li­ti­ci, jer mi ni­smo u Slo­ve­ni­ji. Da smo u to vre­me mi ov­de, kao ta­mo „Pan­kr­ti”, pe­va­li „Ne ra­ču­naj­te z na­mi”, za­vr­ši­li bi­smo u baj­bo­ku, a ve­ro­vat­no bi pao i ko­ji pen­drek po bu­bre­zi­ma. Ta­ko da smo mi taj ne­ki mla­da­lač­ki bunt okre­nu­li u prav­cu bor­be pro­tiv lo­še mu­zi­ke, on­da­šnjeg fen­se­ra­ja i to­ga što je vla­da­la su­ša na pla­nu sek­sa (smeh). I to je us­pe­lo. Isti­na, zbog dru­gog al­bu­ma „Strah od mo­no­to­ni­je” Ma­re (ba­si­sta Ma­rin­ko Vuk­ma­no­vić, prim. aut) je za­vr­šio na in­for­ma­tiv­nom raz­go­vo­ru – ma­da ne znam za­što on a ne ja. Tek, pi­ta­li su ko su nam te „Si­ve emi­nen­ci­je” i „ču­va­ri dvo­stru­kog mo­ra­la” i šta nam zna­či „Apa­ti­ja” ko­ja za­tva­ra al­bum. Ali se Ma­re iz sve­ga fi­no iz­vu­kao pri­ča­ma da su to sve lju­bav­ne pe­sme, a bi­će da ni „dru­go­vi­ma” vi­še ni­je bi­lo to­li­ko sta­lo da is­te­ru­ju mak na ko­nac.

Ko­li­ko za­i­sta ima isti­ne u to­me da je Sta­ne Do­lanc, ne­ko vre­me pr­vi ju­go­slo­ven­ski po­li­ca­jac, zbog „Pe­kin­ške pat­ke” jed­nog voj­vo­đan­skog po­li­ti­ča­ra upi­tao: Gde si, pan­ke­ru? 

– Pi­tao je Ste­vu Do­ronj­skog. „Le­to na Adi” je kra­jem se­dam­de­se­tih bi­la naj­gle­da­ni­ja te­le­vi­zij­ska emi­si­ja u SFRJ. I mi smo 1979. u toj emi­si­ji, na spla­vu, od­svi­ra­li „Po­de­ri­mo rok”, pr­vi put se pred­sta­vlja­ju­ći ši­rem ju­go­slo­ven­skom audi­to­ri­ju­mu. Ali na tom spla­vu su bi­li i na­ši obo­ža­va­o­ci, što No­vo­sa­đa­ni što ovi iz Be­o­gra­da, i to­li­ko su za­jed­no s na­ma ska­ka­li, da se uma­lo ni­smo pre­vr­nu­li. E sad, mo­žeš za­mi­sli­ti taj šok pr­o­seč­nog Ju­go­slo­ve­na kraj ma­log ekra­na. U sva­kom slu­ča­ju, na­vod­no je već su­tra­dan Do­lanc u raz­go­vo­ru sa Do­ronj­skim iz­go­vo­rio to sa­da le­gen­dar­no – Gde si, pan­ke­ru? Ako i ni­je tač­no, od­lič­na je fo­ra.

Da li su Vas u to vre­me za­i­sta sma­tra­li ne­ka­kvom po­ten­ci­jal­nom pret­njom?

– Je­su. S tim što mi­slim da su na nas za­pra­vo gle­da­li kao na ne­ka­kve ul­tra­pa­met­ne pod­ri­va­ča si­ste­ma ko­ji to ne ra­de di­rekt­no, već „iz kor­ne­ra”. Valj­da nas za­to i ni­su od­mah uga­zi­li, ali je či­nje­ni­ca da, re­ci­mo, go­di­nu da­na ni­smo mo­gli da jav­no na­stu­pi­mo nig­de u No­vom Sa­du, kao i da smo oba al­bu­ma ob­ja­vi­li u za­gre­bač­kom „Ju­go­to­nu”. A i onaj da­nas le­gen­dar­ni spot, ko­ji je sni­mljen u iz­lo­gu Nor­ka za po­tre­be TV No­vi Sad, čak 13 go­di­na je pro­veo u bun­ke­ru. Ina­če, da je taj spot oti­šao u etar i emi­to­vao se ši­rom SFRJ, pa mi bi­smo pro­da­li „Plit­ke po­e­zi­je” bar pet pu­ta vi­še, mo­žda čak ra­me uz ra­me sa „Ri­bljom čor­bom” i „Azrom”.

Ima li pank još uvek smi­sla?

– Mo­žda i vi­še ne­go pre. I ne go­vo­rim sa­mo o ov­da­šnjoj sce­ni, gde vla­da­ju tur­bo­fol­ke­ri. Da­nas ge­ne­ral­no vi­še ne­ma bun­tov­nič­ke mu­zi­ke, sve je glo­ba­li­zo­va­no, „mejnstri­mi­zo­va­no”. U ce­lom sve­tu ne­ma čak vi­še ni pra­vog ro­ken­ro­la, od­no­sno ima ga ja­ko ma­lo i prak­tič­no je mar­gi­na­li­zo­van. Pa, na naj­ve­će fe­sti­va­le vam vi­še od po­lo­vi­ne „he­dlaj­ne­ra” do­la­zi sa USB-om. Sta­nje je… ali ne­će­mo pso­va­ti u in­ter­vjuu (smeh)…

 

 

 

 

Mi­ro­slav Sta­jić


Ni vre­me­na ni eki­pe

Zbog če­ga ni­ste i u Ka­na­di bar de­lom osta­li u mu­zič­kim vo­da­ma?

– U po­čet­ku sam ta­mo raz­no­sio pi­ce a po­sle sam se ipak vra­tio stru­ci i već sko­ro če­tvrt ve­ka sam pro­fe­sor na dr­žav­nom ko­le­džu Se­ne­ka u To­ron­tu gde pre­da­jem ba­ze po­da­ta­ka. A za­što sam ta­mo ba­ta­lio mu­zi­ku – od­go­vor se ve­ro­vat­no kri­je u či­nje­ni­ci da je emi­gra­ci­ja sa­ma po se­bi te­ška ra­bo­ta, jer tre­ba­lo se eta­bli­ra­ti u pot­pu­no dru­ga­či­jem ko­or­di­nat­nom si­ste­mu, ta­ko da sam se pre sve­ga po­sve­tio pro­fe­si­ji i po­ro­di­ci. Da­kle, ni­je bi­lo ni vre­me­na a re­al­no ni pra­ve eki­pe da bih sad po­kre­nuo ne­ku no­vu pri­ču.


 

Projekat „Priče iz vojvođanskih ateljea – gde umetnost nastaje“ realizuje Dnevnik Vojvodina Press DOO, a sufinansira Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajedicama. Stavovi u podržanom projektu ne izražavaju nužno stavove organa koji je dodelio sredstva.