Vizuelna umetnost

UZ IZLOŽBU IZ ATELJEA JASNE GULAN RUŽIĆ U MALOM LIKOVNOM SALONU KCNS Sukob velikog u malom i malog u velikom

Izložbom „Geometrija u malom“ Jasna Gulan Ružić dodaje novu dimenziju svom crtačko-grafičkom izrazu u kojem sopstveni rad definiše terminom analitička grafika, sagledavajući uobličavanje ideja kao „vizuelizaciju nesvesnog“. U njenom ateljeu zapaženo je sintetisanje grafike (što podrazumeva realizaciju u crtežu ili jednoj od grafičkih podvrsta) s drugim disciplinama i postupcima, poput psihoanalize, rodnih odnosa, multiplikacije ili redukcije. To su okviri u kojima su nastajali crteži i grafike redukovanih formi i većih formata u nizovima gde se fokus postepeno formira i celina dobija svojevrsnu dinamičku dimenziju.

Pomenuti principi ostvareni su i u postavkama upriličenim početkom ove godine u Galeriji Grafički kolektiv u Beogradu i Galeriji ULUV-a u Novom Sadu, što čini još uočljivijom odluku autorke da postignuta iskustva na planu evolucije formi, ispitivanja materije i materijalnosti medija, kao i odnos boja–neboja ili unošenja boje u površinu, sebi, ali i poštovaocima svog rada, sekvencioniše i definiše u malom formatu.

Proces je ostvaren u okvirima već realizovanih projektnih celina koje su nastajale od 2021. godine do danas. Ciklus crteža nastalih kombinovanom tehnikom, pod nazivom „Pomeranje centra i paradoks kretanja“ (izvorno nastao 2021), obuhvata jedanaest radova koji se zasnivaju na jukstapoziciji horizontalnih i dijagonalnih linija, a koje, u procesu pomeranja fokusa, stvaraju svojevrsne optičke obmane, među kojima su prelazak iz jedne dimenzije u drugu i utisak sukcesivnog kretanja.

Iz iste, 2021. godine potiče i ciklus linoreza „Moduli“, koji zapravo predstavlja interakciju matrica oblika romba s grafičkom hartijom. Kako i sama autorka naglašava, modularnost za nju predstavlja način viđenja stvari, „ona je s vremenom postala način razmišljanja“. Kombinacija otisnutih modula, njihova interakcija i nizanje stvaraju različite vizuelne celine koje se ne završavaju izloženim radovima, već sugerišu beskrajnu igru mogućnosti.

Takođe, princip monohromne štampe i interpolacija belog u belo čini tu mrežu varljivom i fluidnom, a ipak u okvirima zadatog geometrijskog obrasca, te nastoji da stvori novi koordinatni sistem u kojem se postojeći oblici transformišu u sistem formi/modula – u konačnici autonoman i nezavisan od svakog konvencionalnog značenja.

Novijeg datuma je ciklus crteža nazvan „Relacije“ (2024), realizovan crnim grafitom na papiru, uz primenu sistemskog modularnog šablona. Crtež se u tom kontekstu može tumačiti kao sredstvo u razvoju analitičkog procesa, ali i kao autohton umetnički rad. Format crne zadate površine presecaju svetle linije koje se seku pod pravim uglom. Postavljajući module crno-bele strukture u različite nizove, autorka stvara sisteme pseudomeandra svedenih na jednoličan ritam forme i kontrast reflektujuće crne površine i belog linijskog sistema.

Sličan utisak ona postiže i u ciklusu „Linija i površina“ (2024–2025), otiskivanjem matrica u linorezu, u situaciji gde bele linije u svojevrsnoj igri dominiraju i dele ploču na posebne segmente. S druge strane, bojeni ili obezbojeni otisci, odnosno otisci crvene i plave boje ili samo ploče na hartiji, kvare unapred zadat poredak i unose poželjan nemir u ustaljeni crno-beli kreativni sistem.

Najnoviji ciklus, nastao tokom tekuće 2026. godine, jeste „Anatomija površine“, serijal crteža na papiru. Unutar crne kvadratne osnove nastale slojevitim nanošenjem sivog tona do potpunog zasićenja, teku i presecaju se horizontalne i vertikalne linije.

„Linija ima svoj tok, ali taj tok može biti zaustavljen i prikazan kao prekid kontinuiteta linije“, zaključuje autorka. Grafitni, preovlađujući nanos crteža, poput black carbon materije, slojevitošću i zasićenjem dovodi do potpunog usisavanja svetlosti, pružajući utisak posmatranja „s onu stranu“ ogledala, koje hvata trenutak dodira svetlosnog zraka pre nego što ga tamni sloj proguta. Može se zaključiti da i ovaj fenomen potpada pod jednu od referenci koje autorka daje o svom radu, a to je „ogledalnost“, ali ovog puta bez simetrije i ponavljanja oblika.

Preciznost kojom Jasna Gulan Ružić realizuje svoje ideje potiče iz dvojnosti njenog profesionalnog habitusa: opredeljenja za crtež i grafiku kao osnov umetničkog izraza i minuciozne intervencije koje zahteva restauratorski rad. Uglavnom opredeljena da svoje grafičke cikluse prikazuje u monumentalnom formatu i dosledno sprovodeći jedinstvenu ideju u okviru jedne izložbe, ovoga puta je, svodeći različite koncepte na male formate, dobila mogućnost sažimanja sopstvenog rada u jedinstvene celine.

Na taj način postigla je prikaz sopstvenog kreativnog promišljanja kroz vreme, čak neku vrstu retrospektive ili, bolje rečeno, nagoveštaja o stvaranju u dužem vremenskom periodu. Utoliko je dragocena različitost primetna u promišljanju pojedinih celina, ali u isto vreme i činjenica da osnovne preokupacije u radu Jasne Gulan Ružić, kako je sama zaključila, čine „modularnost, monohromna bela štampana površina, transparencija, linija, raster i ogledalnost“.

Projekat „Priče iz vojvođanskih ateljea – gde umetnost nastaje“ realizuje Dnevnik Vojvodina press doo, a sufinansira Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajedicama. Stavovi u podržanom projektu ne izražavaju nužno stavove organa koji je dodelio sredstva.