Nagrada „Medalja kulture za multikulturalnost i interkulturalnostˮ Kulturnog centra Vojvodine “Miloš Crnjanski”, koja je dodeljena je akademiku Tiboru Varadiju, pravniku i književniku, bila je konkretan povod za posetu kreativnom ateljeu jednog od najpoštovanijih intelektualaca u Vojvodini. Pored velikog međunarodnog ugleda koji kao naučnik i pisac uživa, profesor dr Tibor Varadi se potvrdio kao predani borac za ravnopravnost naroda, posebno se baveći pravima ugroženih manjina, pre svega Roma.
Žiri za dodelu ove nagrade je posebno istakao to da se Varadi od 2011. godine nalazi na čelu Odbora za proučavanje života i običaja Roma u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, da je organizovao više međunarodnih i nacionalnih konferencija o zapošljavanju Roma, očuvanju i zaštiti romskog jezika, kao i o doprinosima Roma kulturi naroda u Srbiji. U okviru rada u ovom Odboru, Varadi je napisao i priredio brojne knjige i zbornike sa ovom temom.
Takođe, u njegovoj bogatoj bibliografiji, između ostalog, objavio je sedamnaest proznih knjiga na mađarskom, srpskom, engleskom i nemačkom jeziku, izdvaja se šest proznih dela u kojima je rekonstruisao privatnu istoriju žitelja Banata i Vojvodine. Pet svojih knjiga objavljenih na srpskom jeziku u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada, napisao je na osnovnu arhivske građe sačuvane u porodičnoj advokatskoj kancelariji. U njima je osvetlio mnogobrojne prednosti suživota građana u multinacionalnim i multijezičkim sredinama kao što je bio Bečkerek u međuratnom periodu. Kao i sva velika književna dela, tako nam i najnovije dokumentarne proze Tibora Varadija, govore mnogo slikovitije o svemu onome što se dešavalo u Banatu tokom Drugog svetskog rata, nego bilo koji udžbenici iz istorije.
Iako ste za svoj profesionalni angažman, kao i za književna dostignuća, do sada dobili brojne nagrade, da li vam je ova Medalja kulture za multikulturalnost i interkulturalnost po nečemu posebna?
Ova nagrada mi je od posebnog značaja jer je multikulturalnost stvarnost koja me prati celog života. Ne znam da li sam imao dan u životu kada sam koristio samo jedan jezik. Moja generacija u Zrenjaninu/Bečkereku je imala blagodet da smo dobili na poklon tri jezika: sprski, mađarski i nemački. Naravno, nismo baš savršeno govorili sva tri jezika. Za vreme mog detinjstva, Nemci su nestajali iz grada, tako da se kod mene nemački baš nije usavršio. Moj sugrađanin Ivan Ivanji, deset godina stariji od mene, naučio je savršeno nemački. Dovoljno da postane Titov prevodilac. Korišćenje više jezika omogućuje da čovek bolje upozna i svoj maternji jezik, jer dobija perspektivu. Mislim da multikulturalnost olakšava da vidimo svet, a olakšava i to da bolje vidimo sopstvenu kulturu. Pomaže i u tome da pojedince ne cenimo po tome kojoj vrsti pripadaju, već po tome kakvi su stvarni ljudi.
Gotovo se već 15 godina institucionalno, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti bavite položajem Roma. Da li se položaj manjinskih zajednica u našoj zemlji poboljšao u tom periodu?
U SANU sam zapravo predsednik dva odbora koji se bave manjinama: Odbora za proučavanje života i običaja Roma i Odbora za proučavanje nacionalnih manjina i ljudskih prava. Ovaj drugi odbor se bavi kako manjinama u Srbiji, tako i Srbima u zemljama gde oni predstavljaju manjinu. Nije lako odgovoriti na pitanje da li se poboljšava položaj manjinskih zajednica. Mislim da je zalaganje za prava manjina trajni zadatak – bez obzira da li se radi o manjinama u Srbiji ili o Srbima van Srbije. Kako se svet menja, menjaju se pretnje, a onda i instrumenti zaštite manjinskih prava. Država koja se brine o manjinama postiže i to da pripadnici manjina postaju ne samo državljani već i pristalice te države.
Objavljena je vaša knjiga priča “Tragom rezervne istorije”. To je već peta knjiga priča za koju inspiraciju imate u sačuvanoj arhivi porodične advokatske kancelarije. Koliko vam je bilo izazovno da iz tih pravnih spisa u kojima pulsira prošlost, iz tih činjenica koje su činile svakodnevni život običnih ljudi, izmaštate priče o njima?
Ti spisi su zapravo jedini advokatski spisi iz prve polovine prošlog veka u Vojvodini koji su, nekim čudom, sačuvani. Znao sam uvek za njih, bili su za mene važni, ali sam imao intenzivan profesionalni život, pa je ta važnost bila neka odložena važnost. Poslednjih godina sam se ipak okrenuo ka spisima. U knjizi „Tragom rezervne istorije“ bavim se uglavnom sporovima u godinama nemačke okupacije Banata. Istorija je zabeležila velike događaje. Mnogo manje znamo o tome šta se dešavalo u kućama, komšilucima. Ljudi su ipak pokušali nekako da žive. O tome je ostalo traga u advokatskim spisima. Vidim i to da su u neke sitne sporove stranke, advokati, sudije, sudski eksperti, ulagali nesrazmerno mnogo energije. I to je logično. Sećam se jedne priče koju nisam našao u spisima. Reč je o jednom sudiji od koga je vlast očekivala da osudi na smrt dečka od 15 godina koji je bacio kamen na prozor Gestapa. Trebao je da učestvuje i ekspert, da bi utvrdio da je dečko dovoljno zreo da se smatra punoletnim. Sudija je pokušao samoubistvo. U spisima vidim spor iz istih godina, gde je jedno od pitanja, izvor smrada u dvorištu gospođe Čorbe. Da li su konji njenog podstanara ostavili balegu, ili je izvor zapušteni nužnik. I sada i stranke, i advokati, i sudije i eksperti ulaze sa punim poletom. Čovek ima utisak da su našli neku rezervnu istoriju.
Koliko su upravo ti spisi iz porodične arhive bili važni za obnovu vaših ličnih sećanja na period tokom i nakon Drugog svetskog rata?
Zaborav i sećanje nisu jednom za svagda razgraničeni. Gledajući spise, to se kod mene više puta potvrdilo. Povod za vraćanje sećanja može biti i sitan detalj. Čitajući naredbe nemačkog okupatora, neobično često se javlja reč „sofort“ – „odmah“. Ta reč mi je vratila iz zaborava jedan događaj iz ranog detinjstva. Imao sam četiri godine, kada su nemački policajci jednom grubo lupali na prozor i vikali „sofort“. To je značilo da treba odmah da otvorimo vrata. Potom su se dugo vrzmali u dvorištu, gazili travnjake. Gledao sam sa majkom kroz prozor. Pomeranja granica sećanja i zaborava ne pomažu pri odgovoru na pitanje šta su zapravo tražili u dvorištu. Jer to ni tada nismo znali. Sećanja se često obnavljaju povodom nekog imena ili poprišta. Među sećanjima izranjaju i pitanja koje sam propustio da postavim, dedi, ocu ili drugome. Za odgovor više nema šansi, ali i pitanja bez odgovora doprinose viđenju jednog sveta.
Dnevnik
Projekat „Priče iz vojvođanskih ateljea – gde umetnost nastaje“ realizuje Dnevnik Vojvodina Press DOO, a sufinansira Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajedicama. Stavovi u podržanom projektu ne izražavaju nužno stavove organa koji je dodelio sredstva.

